ZAŠTO GUBIMO KONTROLU NAD HRANOM?

Zašto sam tako slaba?

Zašto ne mogu izdržati da dijeti?

Zašto gubim kontrolu i onda pojedem sve živo pred sobom?

Zašto? Zašto? Zašto?

39496782_1900913643537447_2328988407583211520_n

Odgovor je zapravo vrlo jednostavan – zato jer hranu ne treba kontrolirati.  Svatko od nas ima svog vlastitog unutarnjeg nutricionista koji mu zna reći što jesti, kada jesti i koliko jesti, no od sve silne buke u glavi koju smo pokupili sa svih strana, svog nutricionista više ne čujemo. Sjeti se samo kako si jela kao dijete. Nije bilo nikakve okupacije hranom niti premišljanja što jesti, što smiješ, a ne smiješ, što je dobro, a što nije. Jela si sve, jela si što ti se jelo. Nije bilo nikakve grižnje savjesti i sve je bilo OK.  No onda smo počeli slušati sve ostale o tome što da jedemo i razvili nova uvjerenja koja su nam samo zakomplicirala život. Umjesto da nam kao podignu kvalitetu.

Svatko od nas za pokušaje kontrole hrane, a time i gubljenje kontrole ima svoje dublje razloge, no ova tri mindseta su poprilično rasprostranjena i dovode nas samo u probleme, a da toga nismo svjesni i nekako uvijek dolaze jedan s drugim u kompletu.

  1. NE SMIJEM JESTI … (tu ubaci svoj popis), tj. ZABRANJIVANJE ODREĐENE HRANE

Čim si nešto uskraćujemo, ne možemo ne završiti tako da na kraju samo o tome razmišljamo i želimo jesti baš to. Zamislimo da si na rođendanu, a ti si si zabranila jesti slatko. Dakle, no cake for you! I što te onda muči? Torta! I pitanje je sad: Jesti ili ne jesti? I završiš tako da si totalno van sebe i trenutka i realnosti: sva u svojim mislima o torti, umjesto da se zabavljaš s ljudima i uživaš u hrani.

Na kraju krajeva, ako si daš potpunu slobodu oko hrane, možda ti se torta uopće ne svidi i nećeš ju ni jesti, ili ćeš ju probati i nakon 2-3 zalogaja ćeš vidjeti da i nije nešto i da ju nećeš jesti, ili će ti se svidjeti i pojest ćeš ju s guštom i nastaviti sa životom.

Dakle, usmjeri energiju negdje druge: što mogu jesti , a ne što ne mogu. Kakvo iskustvo želiš s ljudima oko sebe, a ne kakvu hranu ćeš jesti. Ako si postaviš namjeru da možeš jesti sve što poželiš i da će te hrane uvijek biti tebi na raspolaganju ako to želiš (a bit će, živimo u svijetu gdje je sve dostupno u sekundi), sigurna sam da ćeš jesti kao i svi normalni ljudi. Ako mi ne vjeruješ, pokušaj. Ništa te ne može koštati.

  1. OD SUTRA KREĆEM IZ POČETKA

Ovaj nas korak ne vodi nigdje nego nas uvlači u onaj začarani krug sve ili ništa. Ako nema toga, onda nema ni novih početaka, a to je toliko oslobađajuće. Zamisli da nema u tvom životu više ponedjeljaka i sl., uzaludnih pokušaja da mijenjaš svoju prošlost?

Kad usvojiš ravnotežu, umjerenost u svemu, udaljiš se od svojih pravila prehrane, nećeš imati potrebu počinjati iz početka. Počneš li slušati inteligenciju svoga tijela, pratiti kad je fizički gladno, stati jesti kad je sito i pritom si dopustiti potpunu slobodu oko odabira toga što ćeš jesti, postat ćeš svjesna toga da se sve samo od sebe balansira, čak i ako si nekoliko dana prije ili jučer jela ne znam što i ne znam koliko. Nikakvi počeci, detoxi, ekstremi nisu potrebni. Upravo nas oni i dokrajče i vraćaju opet na start.

Meni je osobno trebalo jako puno vremena da se odvojim od ovog mindseta. Još mi se i dan danas javljaju ovakve misli, no stvar je u tome dopustim li im da me obuzmu i da krenem sa svojim ponašanjima na temelju njih. Desilo se i prije nekoliko dana: vratila sam se s mora gdje nisam bila fizički aktivna koliko i doma, a jela sam poprilično sve i svašta i puno više slatkog nego inače. Automatski se u meni javila neka potreba da, kad se vratim, jedem savršeno. Nema više sladoleda, nema ovog, nema onog, hard core treninzi… No prepoznala sam to i znam da sam tako postupala sto i jedan put prije u prošlosti i znam kako je to završilo. A onda sam si rekla: Nema toga, ne želim to više, jesti ću normalno i sve. A trenirat ću jer to volim. I sad, nakon tjedan dana, gledam sama sebe u čudu koliko mi se zapravo jedu samo nekakve salate i kako već 5 dana sanjam samo o špinatu, ali ozbiljno! To je ta prirodna ravnoteža!

  1. SVE SAM UPROPASTILA, tj. OSUĐIVANJE SAME SEBE

Povezano je s oba koraka prije jer pokazuje da hranu dijelimo na dobru i lošu i da ćemo vrlo vjerojatno obećati si da od sutra više nema toga i da počinjemo ispočetka.

Evo mog jednog starog obrasca ponašanja: pojela sam ručak, bila sita taman i zadovoljna. A onda najave desert. Realno fizički sam sita, no ovaj kolač jako volim. Zbog mog pravila da su mi kolači zabranjeni, javlja mi se anksioznost. Uzimam ipak samo jedan komad, mislim da je to ok. No onog trena kad sam ga pojela, javlja se moj osuđujući glas kako nisam smjela, kako sam upropastila sve. Stav „sve sam upropastila“ odveo bi me to toga da sad stvarno sve „upropastim“ do kraja, a sutra ću opet ispočetka. Na kraju bih pojela ne znam još koliko komada kolača, vrlo vjerojatno poskrivećki, a onda bih iskopala po kući i sve ostalo što bi mi bilo zabranjeno. Jer od sutra toga više neće biti, obećajem si. Obećaješ si i ti. I tako milijun i jedan put.  I onda si mislimo što s nama ne valja. Sve valja, samo moraš sebi vjerovati i slušati svog unutarnjeg nutricionista. Umjesto toga da se osuđujemo, potrebno je samo prepoznati u tom trenutku da je to naš naučeni obrazac ponašanja. Prepoznaš da si fizički sita i zadovoljna i da ćeš idući obrak pojesti na uobičajen način kada opet ogladniš i da ćeš, ako ćeš i dalje htjeti, slobodno pojesti i taj kolač. Ili što god ćeš ti se jesti. Ne osuđujući se, prekidaš taj začarani krug osuđivanja, gubitka kontrole i novih početaka.

Osuđuješ li se zbog izbora hrane, očigledno imaš u glavi neko pravilo oko hrane koji misliš da si prekršila. Ne smiješ jesti slatko? Desert nakon ručka? Ako je tako, pitaj se odakle ti ovo pravilo i što će ti se stvarno desiti ako pojedeš taj kolač? Mislim da obje znamo da zapravo ništa. Čega se zapravo bojiš? Debljanja? Upropaštavanja svog dosadašnjeg truda? Tko to misli? Perfekcionist u tebi? Tvoja nesigurnost? Tko ti je uopće rekao da trebaš pratiti takvo pravilo? Što taj zna o tebi? Fokusiraj se na uzrok, a ne posljedicu. Vjeruj mi, promjena će doći kad promijeniš svoje reakcije na ovakve događaje. Jer nema savršenog načina jedenja i kako god danas jela, ne postoji način da zezneš i da tvoje današnje jedenje mora utjecati na sutrašnje.

Nije do snage volje i toga kako ju ojačati, već je do pronalaženja flekibilnosti, balansa drugačijih pogleda na hranu i onoga što nama osobno odgovara.

Možda je najbitnije da shvatiš da, ako tvoja kontrola dolazi iz straha i isfrustriranosti, kontrolu ćeš izgubiti prije ili kasnije. Osuđivanje vlastitih postupaka rijetko vodi nečemu dobrom.  Vanjska kontrola znak je da si iznutra sama sa sobom „van kontrole“. Činiš li promjene u prehrani sa željom da se osjećaš bolje fizički i mentalno i emocionalno, situacija je potpuno drugačija. Put do cilja, boljeg zdravlja i sl. može biti ponekad zahtjevan, ali nikad te ne bi trebao činiti nesretnom. Onda, kakav je tvoj put?

39454303_253738955464726_2291966863233515520_n

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s